Bože Jurić Pešić: Kad su mi rekli da ću biti tenor pao sam u depresiju

Bože Jurić Pešić, mladi je tenor koji je prvu zapaženu ulogu na splitskoj sceni donio ulogom Mirka u Maloj Floramye. Porazgovarali smo s njim uoči praizvedbe baletne opere Mirka Krstičevića Atlantida: Legenda o Dan’zoru.

Kako ste se odlučili baviti se upravo tom vrstom glazbe?

– Nisam odrastao u okruženju klasične glazbe i devedesetih kad su ”Tri tenora” bili najpopularniji često bih se upitao kad bih ih čuo ”zašto ovi u smokinzima urlaju”, a onda se sve to postepeno promijenilo. Svirao sam orgulje u crkvi pa me jedna moja kolegica zvala hoću li ići s njom na audiciju u glazbenu školu ”Josip Hatze”. Položio sam na toj audiciji, ali nisam se ja ni onda vidio na pozornici kao operni pjevač. Htio sam samo dobiti formalnu glazbenu naobrazbu kakvu ne možete dobiti svirajući klavir kod časnih sestara. U toj fazi školovanja bili su mi bitni satovi klavira i solfeggia. Radovalo me da mogu sebi pisati aranžmane..

Ipak, vaše je okruženje moralo primijetiti da imate određene vokalne sposobnosti?

– U srednjoj školi sam učio pjevati baritona, ali kasnije na Akademiji, moja profesorica Vlatka Oršanić je rekla kako ću biti tenor. U početku sam doživio razočaranje jer sam se kad sam već zavolio solo pjevanje, vidio u baritonskim rolama koji su često negativniji likovi, oni koji na pozornici zahuktavaju radnju. Za vrijeme srednje škole često sam se šalio s tenorima, oni uvijek nešto pate, umiru, imaju patničke oči hahahaha..Međutim, nakon tjedan dana kad sam shvatio kako ću kao taj tip tenora koji ću biti u životu, imati široki spektar uloga, te još kad je okolina počela hvaliti moju boju glasa, prvotno razočarenje i depresiju zamijenila je silna sreća.

Koja je bila vaša prva uloga?

– Na drugoj godini fakulteta radili smo kao studentski projekt predstavu Carmen i moja uloga je bila Dancaire. Bilo je to predivno iskustvo. Velika pozornica na kojoj je uključen orkestar, cijeli ansambl i balet, to mi je najljepši doživljaj. Mladi pjevač mora za to živjeti.

U splitskom teatru pjevali ste u Maloj Floramye?

– Izuzetno mi je drago da sam na splitskoj pozornici debitirao baš u ulozi Mirka. To je splitska baština. Uloga nije nimalo laka jer ima puno skokova i visina iako publici možda to i ne izgleda tako. Treba imati puno koncentracije za tu ulogu.

Bilježite uspjehe i izvan Hrvatske, u Berlinu?

– Berlin je pravi umjetnički grad gdje svaki mladi čovjek može pronaći neki put za sebe. Na petoj godini Akademije imao sam iza sebe već 28 izlazaka na pozornicu, pjevao sam Lenskoga u Evgeniju Onjeginu, u Rijeci, Sp’liski akvarel u Komediji u Zagrebu, zatim Don Josea u operi Carmen. Te sam godine živio od projekta do projekta. Onda je došlo zatišje pa me uhvatio strah, za sljedeću sezonu nisam imao ništa. Otišao sam na seminar kod Petra Dvorskog, pjevača koji je često mijenjao slavnog Pavarottija. Nakon toga na drugi seminar u Berlin, a potom na audiciju kod uspješnog dirigenta Christopfa Hagela. Dobio sam ulogu Podeste u Mozartovoj ”Lažnoj vrtlarici”. Kasnije se dogodila suradnja s Berlinskom filharmonijom i dirigentom državne opere u Berlinu, Vinzenzom Weisseburgerom. U Wurzburgu na Mozartovom opernom festivalu na jesen ću pjevati u ”Čarobnoj fruli”.

Očekuje vas praizvedba Atlantide u Splitu. Ozbiljne su pripreme proteklih dana?

– Naravno, svaka se uloga treba napraviti temeljito. Pored toga, splitska publika uvijek želi najbolje. Nadam se da ćemo svi zajedno u tome uspjeti.

Vjerujem da vas često pitaju o glazbenim uzorima?

– Više ih je, ali Jonas Kaufmann je velikan današnjice. Najveći tenor, po mom mišljenju. Međutim, mnogo je uspješnih opernih pjevača uopće. Pogledajte našeg basa Antu Jerkunicu, potpisao je tri ugovora u Metropolitan operi za 2020. To je divno! Na koncu, u Hrvatskoj imamo samo četiri operne kuće, a previše pjevača, stoga treba težiti napraviti karijeru i vani. Gdje ima posla, tu i ja idem. Mladi pjevač po meni nema što tražiti u jednoj opernoj kući do neke trideset i pete. Koliko god je to teži put.

Foto: privatni album