Finalist Wimbledona: Kako je tata Čilić glumio da gradi skladište, a napravio teren za sina

Tog ljeta, prije šesnaest godina, kao i ovog sada, vladale su paklene vrućine. Ali, plaže su bile prazne, tek kafići puni. Stisnute šake, Goran Ivanišević bio je heroj nacije… Tri dana živjeli smo s njegovim polufinalom protiv Tima Henmana.

– Ovo nitko normalan ne može izdržati. Nikad se neće ponoviti – govorio je kolega i prijatelj Renco Posinković, proslavljeni vaterpolist, tada novinar.

Dalje sve znamo, Ivanišević je ušao u finale, pobijedio Patricka Raftera, bila je to jedna od najljepših sportskih priča ispisanih u povijesti. Goranove suze su nezaboravne.

Šesnaest godina kasnije stigao je jedan iz neke druge priče, nije Marin Čilić iz Rencove “nikad se neće ponoviti”. Opet stisnuta šaka, Čilić je, s obzirom na to da je polufinale Wimbledona, praktički “otpuhao” Sama Querreya. Stigao je na korak do Goranovog veličanstvenog uspjeha, sasvim je drugačiji tip, ali ništa manje spektakularan. S Marinom nema suza, nema ludovanja, tek ta stisnuta šaka, koja toliko toga simbolizira. Kada je svladao Amerikanca tamo u njegovom Međugorju, gdje se skupljaju milijuni kako bi se poklonili Gospi, osjetilo se olakšanje, neka posebna mirnoća. Mali iz Ulice Krstine, pravo međugorsko čudo, nikada neće zaboraviti početke. Prvi je počeo igrati njegov stariji susjed Ivan Dodig, majstor parova, a onda mu se priključio Marin. Legenda kaže da su Zdenka Čilića, Marinovog oca, susjedi gledali ispod oka kada je počeo graditi teniski teren.

– Morao sam kriti i od obitelji da radim teren za tenis, svi su mislili da će tu biti skladište za obiteljsku prodavaonicu – jednom je pričao tata Čilić.

Da ne bi bilo zabune, i Marin je prošao “croatian story”, s 13 godina bio je na rubu hoće li se uopće baviti tenisom. Skup sport, valjalo je krenuti dalje od Međugorja. Tada je s potporom uskočio kum Tihomir Elez i Marinova priča krenula je jednosmjernom ulicom, prema samom svjetskom vrhu. Naravno, i ta ulica, kao i svaka u životu, imala je uzbrdica i nizbrdica, ali evo ga tu, na samom kraju. Stisnuta šaka i čvrsti izraz lica, onako “čilićevski”.

– Ne zaboravi staviti kako iza svakog poena sam sebi kaže “care” – dobacio je savjetnik Frane, recenzent tekstova.

Da, Marin Čilić, “Čilkan” kako mu tepamo, ušao je u naše kuće kao dobri sin, kao netko tko je spreman za velike stvari. U svakom potezu vidi se da je šampion, osvajač, car…

Komentiraj