Hrvoje Zirojević: Želio bih konačno otvoriti svoj restoran

Jedan od naših najuspješnijih chefova kuhinje Hrvoje Zirojević nedavno je dobio pozivnicu Daniela Bouluda za jedan izvanredan kulinarski izazov.
-Kolega Rudolf Štefan i ja smo pozvani da dođemo kuhati s njujorškim i američkim chefovima uz još 28 svojih kolega iz mediteranskog pojasa. Večeri u Rockefeller centru u New Yorku prisustvovat će 1000 gostiju, večera na temu Mediterana se sastoji od osam slijedova, a organizira se 12. lipnja. Budžet kojeg sam dobio za taj svoj dio pripreme je jako mali pa moram bit vrlo kreativan. Evo, nisam još nikome rekao, ali imam 1500 dolara, što znači da po jednom od 1000 tanjura smijem potrošiti za nabavu svega dolar i po.
Što se može uopće napraviti za taj iznos? One frigane riblje kosti koje su i tako tvoja orginalna kreacija?
– Mora biti autohtono, vjerojatno ću napraviti carpaccio od sabljarke, dodati polusušenu rajčicu, ragu od crvenih naranči, malo pepela od crnih maslina, malo limuna i dobrog maslinovog ulja.


Sve to košta dolar i po?
– Morat ću organizirati takve namirnice da sve stane u taj iznos.
Ovih dana si sudjelovao i na Tripicijadi u Sinju, iako si samo poslao svoje jelo od tripica jer si u to vrijeme bio sa ŠKMER-om u Makarskoj?
– Da, ali to u Sinju je ispala i jako dobra šala. Naime, suci su ocjenjivali sva izložena jela od tripica i moja je teća dobila najviše ocjene. Dvije devetke i dvije desetke. No, onda im je moj izaslanik priznao da su moje tripice bile od grdobine, a ne juneće ili janjeće. Naravno, nije bilo lako ni nabaviti 10 kilograma takvih tripica. Izdvojili su zbog toga moje jelo iz konkurencije i dali mi posebnu nagradu.


Imaš li uopće još ikakvih želja jer se čini da si sva priznanja kulinarskog i običnog svijeta osvojio?
– Evo, prvi put ću izgovoriti. Želim konačno imati svoj restoran. Ne trebam ništa veliko, tridesetak mjesta unutra, možda desetak mjesta vani.
I da se zapisujemo šest mjeseci unaprijed?
– E, to bi bilo lipo. Gdje god radim, nastojim biti atraktivan, stvarati nova jela, želim gostu zagolicati nepca, ali budimo pošteni moram uvijek imati veliki dio menija koji donosi profit. Uvijek vodim računa o poslodavcu, on mora biti zadovoljan. Da je moje, ponekad bih deset ili petnaest posto rado otkinuo od svoje zarade da bi gostu bilo još bolje. Zato bih htio svoje. U mom Splitu, naravno. Živim za taj dan.


Na kraju ovog razgovora sa vrhunskim chefom, ne zamjerite autorici što će s vama rado podijeliti jedno sjećanje iz 2009. godine kada je u organizaciji Udruge Naš mali svijet Goran Karan ugostio u Splitu Erosa Ramazzottija i društvo od 40 ljudi koji su za dnevnu bolnicu Dječjeg odjela KBC Split na Poljudu odigrali humanitarnu utakmicu. Nakon utakmice potrebno je bilo organizirati večeru,a trebalo je prirediti ukusna jela jer osim Ramazzottija u Split su stigle i druge poznate talijanske humane zvijezde. Pozivala sam u pomoć kuhare koje sam poznavala, ali nitko nije htio ili nije mogao izdvojiti vremena u sezoni osim Hrvoja Zirojevića. Pripremao je jela dva dana, a Eros i njegove glazbene i sportske kolege iz Italije i Hrvatske su oduševljeno nakon večere pitali tko je majstor. No, Hrvoje je skromno i samozatajno nestao iz restorana čim su gosti pristgli, a na pitanje koliko sam dužna za njegov rad samo se nasmijao i kazao – sve za našu djecu. Veliki chef i još veći čovjek. Hrčo.

 

MOGLO BI VAM SE SVIDJETI VIŠE OD AUTORA