uvijek na mreži

LEONIDA FABRIS – PAVIĆ: Jedva sam dočekala baciti papire i računalo i uhvatit se pinela!

Leonida Fabris – Pavić, Slovenka udata za Splićanina Ratka Pavića cijeli je radni vijek, punih 37 godina provela među papirima i brojevima radeći na administrativnim poslovima Stambenog fonda, Komunalnog poduzeća ili u ordinaciji supruga liječnika. Kad je otišla u mirovinu, odlučila je pokušati ostvariti svoju životnu želju – slikati! Iako posljednjih godina žive na dvije adrese, u Splitu i Portorožu, posjetili smo je u njenom ateljeu u Izoli.

  • Jedva sam čekala baciti sve papire i računalo – priča nam Leonida. Uhvatit ću se pinela i boja, govorila sam sebi. Tako je i bilo. Čim sam otišla u mirovinu slikarstvo je postalo moje jedino zanimanje. Dvanaest godina slikam, a ovaj atelje imam gotovo jedanaest godina. Radila sam ulja, akvarele, a u posljednje vrijeme mi je najdraži akril. Volim sve što je lijepo, volim život i to se valjda vidi i na mojim slikama na kojima uvijek dominiraju jake boje. Nek je što više boja!

Leonida je slikarske tehnike svladavala u nekoliko slovenskih udruženja (Slikarska skupina Talijana Piran, Likovni klub Solinar, Likovni klub Faros, Likovni klub Vrtnica), ali i u splitskim udrugama Emanuel Vidović i Vlaho Bukovac.

        Imali ste nekoliko samostalnih izložbi?

–   Prva je bila u udruzi Mi gdje sam pokazala svoje prve radove, a zvala se „Moji snovi“. To je doista bilo ostvarenjemojih snova. Kasnije, 2016. sam u splitskoj udruzi Alliance Francaise postavila izložbu na temu Pariza. U tom prekrasnom gradu sam naime, neko vrijeme i živjela, ali povod je bio teroristički napad na Pariz. To me je jako potreslo, ali i inspiriralo pa su nastale slike s motivima francuske prijestolnice. U Sloveniji, u Portorožu sam godinu dana kasnije napravila izložbu na temu cvijeća jer ime grada u kojem provodimo otprilike osam mjeseci godišnje, znači „luka ruža“.

Gdje imate najveću inspiraciju?

  • Slikam tu u ateljeu, ali u posljednje vrijeme  ovdje više dolazim pronaći neki svoj unutrašnji mir, razmišljati o motivima. Slikanje sam više prebacila kući u Portorož. Ili u našem stanu u Splitu. Kad sjedim ovdje često mi se dogodi da samo gledam slike i otkrivam što bi trebalo popraviti ha, ha, ha.

Vole li Slovenci potrošiti novac za sliku? Kakva su vam iskustva?

  • I ovdje u Sloveniji kao i u Hrvatskoj  ljudi teže žive, ne mogu reć da ne kupuju, ali danas ipak manje nego prije. No, zato stranci dolaze i pitaju za moje slike. Oni vole ovaj kolorit. Kad ih pitam što im se sviđa na mojim slikama, uvijek kažu – vedrina. Ali, takva sam ja. To izlazi iz mene i ne bih znala drugačije.

Oba grada u kojem živite su na moru?

  • Ma uvijek moram biti uz more. I zbog ljudi koji su tu uvijek malo opušteniji, ali i zbog toga što iz mora crpim neku snagu, ali i veselje.

Planirate li što ćete npr. sutra slikati, planirate li možda novu izložbu?

  • Sada samo slikam za svoju dušu jer sam te neke svoje snove ostvarila, ali naravno da ostavljam sebi mogućnost da se opet dogodi neki moj „koloristički prasak“. U Portorožu ili u Splitu, tko će ga znati.
Komentiraj