uvijek na mreži

Marino Vukušić: Moje vožnje autobusom

Marino Vukušić, mladić sa cerebralnom paralizom ne boji se nikakvih životnih zapreka, a njegova asistentica za hrvatski jezik Slavica Mihotović poslala nam je njegov članak u kojem se zahvaljuje splitskom javnom prijevozu

Marino Vukušić, mladić sa cerebralnom paralizom ne boji se nikakvih životnih zapreka, a njegova asistentica za hrvatski jezik Slavica Mihotović poslala nam je njegov članak u kojem se zahvaljuje splitskom javnom prijevozu. Marino ima brojne talente, a javnost ga je imala prigodu upoznati u mjuziklu ”Srce na sceni”.

Tekst ovog hrabrog mladića donosimo u cjelosti.
Početak cijele priče dogodio se 2011. godine. Rekao sam mami kako bih volio početi izlaziti sam vani. Napomenuo sam kako tata i ona nažalost neće uvijek biti tu, uz mene, i kako se moram osamostaliti.
Roditelji su me prvo pustili samoga do kafića u pothodniku, gdje je mama radila. Kasnije sam se zaputio na Marjan pa na Žnjan. Teže mi je bilo slomiti strah u mami, nego sam putovati autobusom. Međutim, uspio sam. Osjećam se zadovoljno i ponosno, jer sam daleko samostalniji nego ranije. Na primjer, kada mi se ide u Trogir, nazovem prijatelja i s njim odem na autobus broj 37. Kada mi se ide u Omiš, odem na autobus broj 60 i odem u Omiš.
Prije nego sam krenuo u ovu avanturu osamostaljivanja, moja je mama otišla u upravu Prometa Split informirati se o proceduri kupovine pokazne karte, o proceduri mog ulaska i izlaska iz autobusa i slično. Tada joj je ravnatelj splitskog Prometa rekao kako ja imam potpuno pravo koristiti se javnim prijevozom bez pratnje i kako je dužnost vozača da mi spusti rampu.
Volio bih ovim putem pohvaliti vozače javnog prometa koji su jako uljudni i susretljivi te su uvijek spremni pomoći. U početku je bilo nekoliko vozača koji su se bunili, kada su mi trebali spustiti rampu, i grintali su jer su tvrdili kako se ne smijem voziti bez pratnje, što nije točno. No, generalno govoreći – vozači su za pohvalu. Većina momaka koji voze gradske autobuse su zbilja puni razumijevanja i za njih imam same riječi hvale. Drago mi je da se svijest o nama, osobama s invaliditetom povećava i da nam se olakšava svakodnevni život.
Nekad mi i ljudi, koji na stanici čekaju autobus spremno pomognu, pa mi spuste rampu i olakšaju ulazak u autobus.
Doduše, nekada kada ulazim, na srednja vrata, na kojima je rampa, znam imati neugodnosti. Neke osobe koje se žele švercati, iskoriste priliku, pa umjesto na prva, krenu ulaziti na srednja vrata, gurajući se prije mene.
Još bih volio skrenuti pozornost na ponašanje vozača osobnih vozila. Oni često znaju parkirati automobil na stanici pa autobus ne može ući u ugibalište, niti ja mogu nesmetano prijeći prijeko rampe u autobus. U ovom slučaju, moram se spuštati s kolicima što je vrlo nezgodno. Također bi bilo poželjno kada bi svi novi autobusi s rampama imali i remene, kako bi osobe u kolicima bile sigurnije tijekom vožnje.
Ne bih želio da se itko uvrijedi, jer kao što sam rekao, svi su za pohvalu, ali posebno bih istaknuo svoga dragog prijatelja Boška Šimunđu, koji vozi na liniji broj 9. Uvijek je vrlo susretljiv i ljubazan.

Komentiraj