Nikša Sviličić: Dobiti Nagradu za životno djelo sa 48 godina je velika počast i dodatna obaveza

Četrdesetosmogodišnji Nikša Sviličić, trostruki doktor znanosti, po zanimanju je akademski redatelj, multiinstrumentalist, doktor književnosti i filmologije, doktor muzeologije, doktor komunikologije, pisac, glazbenik, profesor… Prošlog tjedna, na svečanoj ceremoniji na blagdan svetog Nikole, Komiža mu je odala najviše priznanje dodjelivši mu Nagradu za životno djelo. Na istoj ceremoniji, godišnje priznanje za doprinos Komiži dodijeljeno je i Vinku Borčiću, liječniku iz Zagreba, rođenom u Komiži.  Porazgovarali smo s Nikšom  koji nam je otkrio svoje planove.

Kakav je osjećaj dobiti nagradu za životno djelo sa toliko malo godina? Što ste prvo pomislili kada su vas izvijestili o tome?
Dobiti Nagradu za životno djelo vjerojatno za svakoga predstavlja objedinjeni vrhunac dugogodišnjih nastojanja, truda i rezultata u poslu kojim se čovjek bavi. Osjećaj je uistinu prekrasan jer Nagrada predstavlja snažnu potvrdu da stvari koje ste u životu radili nisu ostale neprepoznate od ljudi oko nas, a to čovjeka ispuni krasnim emocijama. Komiža je oduvijek bila moja kreativna inspiracija i tiha muza, pa kad mi je javljeno da sam dobio Nagradu bio sam jako sretan i ponosan. Prva reakcija je bila oduševljenje i ponos, a vrlo brzo je došla i misao odgovornosti i poštovanja prema Nagradi. Takvu počast, naime, u pravilu dobijaju bardovi koji su zadužili zajednicu ili zaslužnici iz raznih područja znanosti i umjetnosti, pa sam pomislio – ajme, sad moram još nešto snimiti, napisati, komponirati, režirati… da je opravdam i u budućnosti. Dobiti Nagradu sa 48 godina je velika počast i dodatna obaveza jer je još dosta vremena ispred vas, a sad je tu i breme nevidljivih očekivanja… Iskreno – to me veseli i nadahnjuje.

Svi Vaši bitni projekti  vezani su uz Komižu?
Tijekom zadnjih petnaestak godina gotovo svaki moj kreativni rad je posredno ili neposredno bio (i jest) povezan s Komižom. Prije svega, sva tri doktorata sam pisao u miru Komiže, tamo sam snimio cjelovečernji film, tu je i dron-dokumentarac „Komiža iz zraka“ kojeg je u tri dana vidjelo više od 200.000 ljudi na FB, YT i ostalim društvenim mrežama, također – prije desetak godina sam otkupio arhivske materijale o Komiži iz Beogradske (Jugoslavenske) kinoteke i ponudio Gradu, napisao sam knjigu „Druga strana slutnje“ gledajući u tango komiškog zaljeva… Također, s obzirom da se bavim takvim poslovima koje su nerijetko u žiži medijskog interesa, u gotovo svakom medijskom istupu ili intervjuu naglašavao bih koliko mi je to naše malo mjesto u srcu, pa sam vjerojatno ponovivši to jako puno puta možda i doprinio razvoju turizma u Komiži (smijeh). Ipak, ne bih mogao sve nabrojano nazvati „zaslugama“ jer sam to radio bez računice i bez primisli da ću jednom zbog svega toga biti nagrađen Nagradom za životno djelo grada Komiže.

Vaš roman ”Druga strana slutnje” doživio je veliki uspjeh i kod čitatelja i kod kritike. Vjerojatno imate i film u planu?
Moj novi roman ”Druga strana slutnje” izašao je u nakladi Funditusa sredinom 2018., a tada nisam ni slutio da će roman imati tako dobar odjek kod kritike i kod publike. Nakon prvih dobrih kritika roman je prepoznala i publika, pa je usmenom predajom od-uha-do-uha postala mali, tihi hit na kojeg sam beskrajno ponosan. Kako je potražnja nadvisila sva moja očekivanja, Funditus (nakladnik) je morao u šest mjeseci ići u nekoliko reizdanja, što me jako veseli i ispunja. Prvotna moja ideja je bila da roman posluži kao „probni balon“ za uži dio publike, kako bih temeljem kritika i feedbacka od ljudi koji će je pročitati mogao što bolje napisati scenarij za film. Znači roman je, zapravo, bio predviđen da se žrtvuje za dobrobit budućeg scenarija i filma, ali je na moju radost uspio izbjeći tu sudbinu i prometnuo se, po nekim kritičarima i pratiteljima književne scene, u roman godine što nisam ni u snu mogao zamisliti. Naravno, vrlo konkretno razmišljam o filmu po motivima romana i vjerujem da neće proći puno vremena do uprizorenja Druge strane slutnje, a pretpostavljam da možete naslutiti filmsku lokaciju na kojoj ćemo ga snimati (smijeh)…

Publika jako voli soundtrack Vašeg filma ”Ja vjerujem u anđele” , imate li pored svih obveza vremena za nastavak glazbenog rada?
Pod licencom Aquarius recordsa vrlo skoro, mislim u ožujku, izlazi moj kantautorski CD pod nazivom „Duži put do doma“ s trinaest pjesama koje su nastajale i tiho zrele zadnjih tridesetak godina. Nekako mi se činilo da je sad pravo vrijeme da ih snimim u studiju i pustim „u svijet“. Sve pjesme na albumu su kantautorske, a album bih najkraće mogao opisati kao mješavinu intimističkih momenata, tihog žala za formativnim osamdesetima, veselju trenutka i slavljenju ljubavi i života. Što se stila tiče rekao bih da je moj glazbeni izričaj pod utjecajem Beatlesa, Simona & Garfunkela, ranih Đavola i Balaševića, čiju glazbu sam oduvijek slušao i koja me glazbeno formirala.

Imate li uopće vremena za odmor i na koji način najbolje punite baterije?

Kad radite stvari koje volite, a ja imam taj blagoslov – tada se odmarate radeći. Što se dnevnog bioritma tiče, ne trebam puno sna pa tako liježem oko 03.00, a budim se oko 07.30 već godinama, tako da imam aktivnih 19,5 sati u danu koje nastojim čim bolje iskoristiti… Nekidan mi se baš dogodilo da sam tijekom dnevnih obaveza na fakultetu osjetio onaj divni leptirasti ushit u trbuhu kojeg si nisam znam objasniti, tek nakon nekog vremena shvatio sam da se veselim što ću brzo ići doma i nastaviti pisati novi roman. Ta spoznaja inspiracije kreativnim procesom je neprocjenjiva i unaprijed mi daje osjećaj da će to što radim biti dobro. Tamo gdje strast umoči svoje prste, rezultati ne izostaju… Što se konkretnog odmora tiče obožavam putovanja, mada se potpuno slažem i s grafitom kojeg sam nekidan vidio na zidu koji kaže da je „ljepota putovanja u povratcima“… Istina je! Tek kada dođemo doma nakon putovanja i kad se slegnu dojmovi možemo osjetiti slador novih iskustava i spoznaja koje smo dobili putem.