uvijek na mreži

U Teheranu i supruga Mirela mora nositi veo

Božidar Radošević okitio se titulom prvaka Irana

Kratki odmor u Hrvatskoj, malo slavlja i brzo će natrag Božidar Radošević, 28-godišnji nekadašnji vratar Hajduka, koji se okitio titulom prvaka Irana s najslavnijim azijskim klubom Persepolisom iz Teherana.
– Zadnja utakmica, koju smo odigrali bila je osmina finala Lige prvaka, izbacili smo prvaka Katara. Bilo je teško, morali smo igrati bez gledatelja, kažnjeni smo zbog jedne zapaljene baklje – priča nam Radošević.

Ali, veliko slavlje zbilo se prije mjesec dana, Persepolis je nakon devet godina postao prvakom Irana.
– Euforija još uvijek traje, preko sto tisuća ljudi bilo je na slavlju. Ma, Persepolis ima 40 milijuna navijača, a u Iranu živi oko 80 milijuna ljudi. Naše treninge prati pet tisuća ljudi – kaže Radošević.
Zadovoljan je ligom, a u Persepolisu ima naš stručni stožer. Trener je Branko Ivanković, pomoćnik Sreten Ćuk, trener vratara Igor Panadić, kondicijski trener Marko Stilinović.


– Stigao sam u Persepolis kada je Debrecen prošlog ljeta ispao iz Europe, zvao me Panadić, a trener Ivanković, koji me znao još iz Hrvatske lige, složio se s mojim dolaskom. Ove sezone sam branio sedam utakmica, prvi vratar je reprezentativac Irana. Imam ugovor još godinu dana, ostajem sigurno u Persepolisu – rekao je Radošević.
Priča nam o životu Teheranu na kojeg se prilagodio. Navijači Persepolisa zovu ga “Rado”…
– Nije mi bilo svejedno kad sam odlazio u Persepolis, bio sam skeptičan, ali sada znam da nisam pogriješio. Teheran je top grad, ima religijskih pravila, koja se moraju poštivati. Ali, nema problema, Iran se približava zapadu, dosta su fleksibilni. Ima nekih stvari, koje su zanimljive, recimo žene ne smiju na utakmicu, razlog kojeg navode je da se previše psuje. Žene su lude za Persepolisom, ali na stadion mogu samo muškarci. Dođu do stadiona, ali na tribine ne mogu – kazuje Radošević.
Oduševljen je tim fanatizmom Persepolisovih navijača.
– Moj prvi susret s Persepolisom bio je zagrijavanje pred 40 tisuća ljudi. Sve domaće utakmice u prosjeku prati 70-80 tisuća ljudi, a na gostovanjima smo kao na svom terenu. Kad se izgubi navijači plaču, to je najveća tragedija… Na svakom “kantunu” je svojevrsni šou program. Iranski nogometaši, top zvijezde, i ne izlaze iz kuće. Sada smo osvojili titulu prvaka nakon devet godina, vlada euforija, koju je nemoguće opisati. Evo vam jedan primjer, kad dođemo ispred hotela bude po pet tisuća navijača, nekad nam treba po dva sata da uđemo u hotel – kaže Radošević.
Jedino na što se Radošević nije uspio naviknuti je prijevoz. Već su legendarne priče o tome kako se vozi ulicama Teherana.
– U ugovor sam odmah stavio i vozača, kad sam vidio što se događa ne bih se usudio sjesti u auto, nema šanse. Ne možeš se kretati po ulici kako treba. Izludio bio da vozim po ulicama Teherana – rekao je Radošević.
S njim je posljednjih šest mjeseci bila i supruga Mirela. I ona se morala prilagoditi.
– I supruga Mirela nosi veo. U početku je bilo neobično, ali naučila se… Praktički, živimo kao Iranci, treba poštivati zemlju u kojoj živiš – pojasnit će Radošević.
Persepolis je četrnaesti klub u njegovoj karijeri koju je započeo u Hajduku. Sjetio se jedne rečenice Mate Neretljaka, koji je karijeru izgradio u Južnoj Koreji.
– Neće dijete pitati gdje sam igrao, nego da mu kupim banane – s osmjehom je zaključio Radošević.

Komentiraj