uvijek na mreži

Dino Rađa: Barcelona ’92

Evo opet malo po košarci. Neću po redu nego kako mi šta padne na pamet. U svakom slučaju od svih mojih medalja i trofeja dva su iznad svih. Minhen i Barcelona. Ta 92’ godina je bila posebna. Nije se znalo do zadnjeg časa oćemo li uopće moć do kvalifikacija a kamoli do olimpijade. Ipak nekako nas prime u Fibu i dobijemo misto u kvalifikacijama u Španjolskoj. Medju nama totalno ludilo. Rat bjesni a mi dobijamo priliku da cilome svitu pokažemo za kockice i skrenemo pažnju da se ovamo nešto dešava, da bombe padaju i da se gine. Ogromna odgovornost na nama ali i još veći ponos sudjelovat u takvom zadatku. Uz dužno poštovanje svih sportova i uspjeha zadnjih dvadeset i kusur godina mislin da nijedan nije bija te magnitude i važnosti iznad sporta. Molin vas neću samo sad svadjanje oko ovoga. Samo moje skromno mišljenje. Kvalifikacije u Europi su vrlo zajebane. 25 ekipa a samo 4 idu na OI. Gubimo prvu od Njemaca i još od Litve a dobijamo Grke, Španjolce, Ruse, Talijane i ove lakše sve odreda. Ka drugi idemo dalje u Barcelonu. Tamo odma u grupi sa famoznin Dream team. Gubimo od njih ali pometemo Brazil, Španjolce, Njemce i Angolu. Četvrtfinale metla Australije i onda ona famozna utakmica s Rusima di smo minus 6 izvukli u zadnji minut. Takvu emociju nakon zvuka sirene ne pantin. Nisan zna šta ću od sebe od ludila. Tribaju jebene glave svih skupa za onako nešto izvuć. Pogledajte snimku i vidit ćete pet ludjaka spremnih na sve za dobit. Čiston snagon volje znajući za šta igramo. Finale je bila samo nagrada za remek djelo sta smo sve napravili to lito. Nikad vaznije utakmice od tog polufinala mislin da nije bilo kad se uzmu u obzir svi faktori. Miljarde ljudi su gledali finale, miljarde ljudi su čuli za Hrvatsku a većina od njih prvi put. A mi igramo protiv ljudi koje smo gledali ka bogove. I bez obzira na razliku pokazali smo da se možemo nosit. Da smo imali dužu klupu sigurno bi se puno vise pomučili da nas dobiju.
Sad nesto sta niko vjerovatno ne zna a dobra lekcija za takozvane lagane utakmice i kako ih odradit.
Cili život san volija gazit bilo koga. Sto razlike ako je moguće. Igraš 15-20 minuta i sedneš na klupu se zajebavat. Medjutim Pero je ima drugu ideju. Dodje u svlačionicu i kaze Draženu, Toniju, Stojku i meni da nećemo igrat. Mi popizdimo ali trenerova je zadnja. I kako to najčešće biva poluvrime gubimo. Dodje Pero u svlačionicu i kaže ajmo najbolji igrat. Dražen ljut ka pas nije tija a ja odma na početku istegnen preponu. Nemoš uć neozbiljno u utakmicu i proć lišo. Ipak smo nekako izvukli pobjedu ali smo otegli jaja do poda. Svakako dobra lekcija za dalje.

Komentiraj