uvijek na mreži

Dino Rađa: Jugoplastika Split- najbolja ekipa dvadesetog stoljeća

Na svom Facebooku danas se legendarni košarkaš prisjetio svog voljenog kluba

Kad smo se razilazili Božo je reka dvi rečenice. Zapamtite ove 4 godine. Nikad vam više neće biti tako dobro. I bija je u pravu. Igrali smo mi svi u dobrim ekipama ali se slažemo jednoglasno. Božo je bija u pravu. Kako je došlo do svega toga. Iza te slavne ekipe bila je uprava koja je to vodila. Od Ante Njegovana predsjednika, Jerkova, Bibe, Milasa,Sabalića i ostalih. Svi su radili zajedno. Jedan od boljih poteza naravno iza dovodjenja Bože je bilo dovodjenje Duška Ivanovića. Vrhunski igrač koji se idealno uklopija ali ja mislin da je veća korist bila ona druga ljudsko odgojna. On je bija pravi primjer profesionalca. Nikad nije izlazija vanka i živija je povučeno, familija prvo načinom. To me impresioniralo kod njega vise od igračkog dijela. Trenira je 100% uvik i bija je jako cijenjen od strane svih.
Peras je u vrime Dražena bija stalno usporedjivan s njime. Božo ga je u početku drža dosta na klupi dok nije zadovoljija njegove principe. Igrat na basket protiv njega je bilo nevjerovatno iskustvo. Istuka bi te ka vola u kupusu i za dobit ga si mora izvuć maksimum od sebe. Vrlo važno u ciloj priči je bilo šta san svaki dan na treningu mora ić protiv Sobina, Joze i Savića. Moraš bit igrač kad te oni gaze svaki dan. Uz to Sobin je u petorci s menon igra važnu ulogu u ekipi. Uvik je uzima na sebe boljeg visokog i meni olakšava stvari.
Sreto je bija moj najbolji prijatelj u to doba. Vrlo potcijenjen od strane svih osin nas iz ekipe jer nisu ni blizu poznavali njegovu košarkasku genijalnost. Totalno je bija podredjen ekipi i nije mu bilo teško odigrat utakmicu s jednin šuten. Samo da se dobije. Bija je specijalac pogotovo za Dražena. Njega je dovodija do ludila faulovima u napadu. Njegova zamjena je bija Luka Pavičević, inače još jedan iz famozne Bormio 87’generacije. Aramis Naglić takodjer jedan bitan lik za tu ekipu kako na terenu tako van terena. S njime samo zajebancija. Kakva smo bili ekipa govori i podatak da Peco Naumovski, kasnije najbolji igrač Europe nije moga kod nas niti u ekipu ući. Imali smo sriće isto tako da u prvim godinama stasamo uz Dukana, Poljaka i Vučicu. Burić, Čizmić, Lovrić i Tomić su takodjer odradjivali svoje momente. Kosta Jankov, Joza i dr Bratanić su bili neizostavni dio tima.
Sad s ove distance tek vidin veličinu te ekipe. Bili smo svugdi dočekani ko Beatles-i. Aplauz, ovacije od dvorane do dvorane. Skenderija nakon osvajanja titule prvaka u Minhenu posebno ostaje u sjećanju. Veći aplauz nama nego Bosni domaćinu. Dan danas svi mi medjusobno smo jako dobri prijatelji. Fala svima ne samo na tim godinama. RESPECT.

Komentiraj