JANA VIDEKA: Živimo za mjuzikl ”Our House” čija je premijera sutra u HNK

Učenica 3. razreda Prve gimnazije opisala nam je pripreme za mjuzikl u kojem sudjeluje 35 učenika iz Splita i 13 učenika iz Astor College of Arts iz Dovera

Samo je jedan dan do premijere mjuzikla Our House u produkciji Prve gimnazije Split i Astor
College of the Arts iz Dovera u Engleskoj. Osmi je ovo mjuzikl u nizu u zadnjih 25 godina suradnje
naših bratskih škola.
Teško je vratiti se 7 mjeseci unatrag, kada smo nervozno skakutali ispred školske knjižnice
iščekujući rezultate audicije. U početku nas je bilo vrtoglavih 60, a za dva dana na daske HNK
Split stat će 35 Hrvata i 13 Engleza. Među njima sam i ja. Kao i mnogi moji prijatelji I.gimnaziju
upisala sam u nadi da i ja sudjelujem u nastanku mjuzikla. Neki su bili potaknuti prošlim mjuziklom
“Mali dućan strave” prije dvije godine.
Međutim jednostavno je gledati šaljive dijaloge, kompleksne koreografije i arije na
sceni. Pravi izazov je izvježbati, otpjevati, naučiti. Libreto se čitao svugdje; na malom
odmoru, tijekom sata, prije ručka, poslije ručka i u krevetu. Prvo smo naučili pjevati pod budnim
uhom profesora Marija Krnića i korepetitora Tončija Tranfića uz koje je svaka proba koja bi se
protegla do kasno u noć bila vesela i laka. Naravno, postoji i ona ne baš toliko blještava i sjajna
strana ovog projekta. Nebrojeni su trenutci kada smo frustrirano čupali kosu na glavi jer je netko po
petnaesti put zaboravio svoju rečenicu pa smo opet morali raditi scenu ispočetka.Ponekad bi profesorica
Olga Granić od nas tražila da cijelo popodne radimo jednu te istu scenu dok nije postala savršena.

Sada se pak sjetno prisjećamo svakog bolnog uzdaha i svih kolutanja očima.
Pravili smo se da preziremo plesne probe koje su se često održavale prije nastave pa smo smrdljivi i
znojni sjedali u klupe pokušavajući se koncentrirati na gradivo. Većini to nije pošlo od ruke jer smo
u mislima već bili na kazališnim daskama.
Kako su mjeseci odmicali i mi smo se sve više povezivali. Nije bilo bitno tko je koji razred ili
uloga, postali smo usko povezana obitelj koja se druži i izvan proba. Dobacivali smo si rečenice
teksta preko malog odmora, pjevali songove u wc-ima. Mjuzikl nam se brzo zavukao pod kožu i u
srce.
Najteže nam je bilo u lipnju kada smo balansirali posljednje testove i sve ozbiljnije probe. Ni kada
je odzvonilo posljednje zvono školske godine, posao mjuziklaša nije bio gotov; dok su se naši
kolege iz klupa brćkali u moru, mi smo neumorno plesali u atriju naše škole i dvorani tehničke škole.
Kada smo se u rujnu vratili, nismo bili svjesni da se ovoj avanturi bliži kraj.
Mjesec dana proteklo je brže nego što se može pucnuti prstima! Jedan dan smo prvi put odglumili
oba čina u komadu a već sutradan pridružili su nam se engleski kolege.
Postali smo snažniji za još 13 talentiranih članova i po prvi put se jasno vidjelo partnerstvo naših
dvaju škola. Od iznimne pomoći bili su nam naš redatelj Michael i koreografkinje – naša prijateljica
Leona i njihova profesorica Stacey bez kojih ovaj projekt ne bi bio tako spektakularan. Unatoč
početnoj sramežljivosti brzo smo se sprijateljili s engleskim učenicima i biti će nam zadovoljstvo
nastupati s njima.
Pitala sam neke od prijatelja koji trenutak ili događaj bi izdvojili kao najljepše iskustvo do sada i
jedan odgovor oko kojeg se svi možemo složiti je dan kada smo prvi put izašli na pozornicu HNK.
Iako nas većina ima glumačkog iskustva, samo nekolicina je nastupala u kazalištu. I u ovom
trenutku prolaze me trnci kada se sjetim kako smo iz polumraka backstagea iskoračili na sredinu
scene dok su naši koraci odjekivali praznim kazalištem,i ono što smo svi pomislili: “Kako će to
izgledati kada 25.10. bude popunjeno svako sjedalo?”
Posljednjih nekoliko dana u isti mah osjećamo napetost i oduševljenje,i teško je izraziti kolika nam
je čast nastupiti u nacionalnom kazalištu pred oko pet stotina ljudi svaku večer.
Sve ono na čemu smo radili posljednjih 7 mjeseci – za što smo se znojili, žrtvovali i trudili –
napokon ćemo moći predstaviti našim prijateljima, roditeljima, profesorima i stanovnicima grada
Splita. Ni oni najtvrđega srca ne mogu ostati ravnodušni u iščekivanju podizanja zastora.
Rad na ovom mjuziklu mnogima je otvorio vrata prema onome što žele raditi kada završe srednju
školu, stvorio neraskidiva prijateljstva i pružio nam nevjerojatno iskustvo koje ćemo pamtiti kao
najbolje dane u životu. Još samo nekoliko dana i naša avantura završava.

Nadamo se da ćete uživati isto koliko smo i mi uživali stvarajući ga.

Facebook Comments