Splitski skladatelj na svom se FB profilu prisjetio svoje prve ljubavi
Taj kobni dan bio je 8. marta 1984. godine. Medjunarodni dan zena. Ja 15, a Ona 14 godina. Vec mjesec i 16 dana smo skupa. To mi je tada izgledalo jako dugo. Ne vidjamo se bas puno, ali obavezno svaki dan bez iznimke, makar na pola sata. Ona je opcinjena ljubljenjem, ja rado uhvacen u tu njenu “klopku”. Svo zajednicko vrijeme svakodnevno provodimo skriveni na prvom katu stubista na Manušu, u zgradi na cijem ulazu velikim slovima pise “OBNOVA”, i ne razgovaramo bas previse, samo se ljubimo. Kada dodje vrijeme da Ona mora kuci, sjetimo se toliko toga sto smo htjeli jedno drugom reci, ali nema veze, pricat cemo sutra…. bit ce vremena 
Ljubav je naizgled neunistiva.
Dvoje mladih koji se vole i koje nitko nikada nece razdvojiti. Neunistiva tvrdjava ljubavi. Bar smo tako mislili. Pricala mi je stalno kako su njeni roditelji jako strogi, i kako ne smiju znati za mene jer bi sve propalo. Takvu situaciju sutke nerado prihvacam, ali puno razmisljam o tome kako da se prestanemo skrivati… -Pa neka svi znaju da se volimo, sto je tu lose? Sutra je “Dan zena”, – mogli smo tvojoj mami pokloniti nesto, mozda neko cvijece. Ti joj odneses i reces; ovo je mama za tebe od mog momka i mene…kazem joj. Tako ce ona saznati za nas, i moci cemo se vidjati kad god hocemo. Kako je to bilo profano, jeftino, uobicajeno… ali tada mi je izgledalo HEUREKA ! 
Usklik radosti nakon pronalaska rjesenja ozbiljnog problema… -Genijalna ideja, kaze ona. Sto posto ce joj se to svidjeti pa ce tako saznati za nas i vise se necemo morati skrivati.
Ja sam u svom starom zelenom kaputu imao nesto dinara od dzeparca, i tog svecanog dana kupili smo joj u cvijecarnici ispod poste buket crvenih karanfila. (KATASTROFA!) Bili smo ushiceni i jedva smo cekali da vidimo kako ce to sve proci. Zagrljeni smo hodali brzim korakom preko cijelog grada prema njezinom neboderu u ulici Zrtava fasizma 56. Nakon 100-tinu ili tisucu malih poljubaca i onog jednog jako dugog, (ali zadnjeg, tada to nismo znali) usao sam sa njom u neboder, otpratio sam je pjeske do 5. kata i pricekao da se popne jos nekih 20-ak stepenica do ulaznih vrata. Kada je pokucala i usla u stan, ja sam otisao. Dogovor je bio da se nadjemo veceras ispred zgrade u 19 sati. To je vrijeme kada nije bilo mobitela, ni drugih nacina virtualne komunikacije. To je bilo vrijeme kada se sve rjesavalo UZIVO, face in face. Cijeli sam dan proveo u mislima… sto se dogodilo kada joj je dala cvijece, i jedva sam cekao vecer da se vidimo i da mi sve polako isprica. Cak sam se i malo ljepse obukao, koliko sam ja to uopce umio, a za slucaj da budem zvanicno pozvan u njihov dom na upoznavanje. Dosao sam pola sata ranije pred njenu zgradu i nestrpljivo cekao sakriven pokraj malog lifta. Svaki put kada je lift dolazio, ja bi ga sa smjeskom docekivao. I tako jedan, pa drugi, treci i tko zna koji vec… Proslo je 19 sati, prosao je i sat, i jos dva, ali Ona silazila nije. Odlucio sam se popeti gore i pokusati prisluskivati na vratima od stana, da cujem jeli se nesto dogadja iza tog odvratnog debelog zida, i prokleto dobre zvucne izolacije (ah ta socijalisticka izgradnja). Nesto je u meni govorilo da nije dobra ideja da pokucam i pitam… -Je li kuci moja ljubav ? Docekao sam iza tih vrata neke kasne nocne sate. Nista se nije culo iza vrata. Ni TV, ni radio. Nikakvog glasa zivota nije bilo. Tisina zlokobna.
Moji kuci su poludili od straha jer nisu znali gdje sam. Ni slutili nisu da im sin prozivljava pravu ljubavnu agoniju sa neizvjesnim ishodom… Kada sam shvatio da ocito veceras nece biti nista od naseg susreta, otisao sam tuzan i ocajan kuci. -Sutra cu je docekati prije skole i sve cu saznati, tjesio sam se. Ujutro u pola osam cekao sam je inkognito iza nekog starog kamiona pred njenom zgradom. Izasla je sa mamom i malim bratom. Imala je bijeli kaput sa smedjom krznenom kapuljacom, bijele visoke cizmice. Nosila je skolsku torbu preko desnog ramena, a mama mrgodna, strogog izraza lica, hodala je pokraj nje. Osjetio sam da situacija ne sluti na dobro. Dopratila ju je do skole, nesto joj kratko na rastanku rekla i otisla je. Ona u skolu, a mama u vrazju mater… Ja u svoju skolu taj dan nisam otisao. Doduse ni sutra, ni prekosutra, ni slijedecih dana… Pa to nitko nije ni primjetio 
Odlucio sam je pricekati. Kada bude veliki odmor vidjet cu je i sve cu saznati sto se dogodilo. Na moju zalost nije izasla na veliki odmor. Cekao sam je svo vrijeme ispred skole. Gledao u prozor ucionice u kojoj se nalazila. Cekao sam neki znak, ali uzalud. Zvonio je i kraj zadnjeg, sestog sata. -Evo je… sam sebi ushiceno viknem Izlazi Ona iz skole u drustvu najbolje prijateljice. Kako li je samo lijepa, promislih. Nesto pricaju i smiju se. Krecem prema njoj, a Ona kad me je vidila, samo se naglo okrenula i pocela trcati u suprotnom smjeru od mene. Nista mi nije bilo jasno. Ukopao sam se. Pa jucer me je voljela najvise na svijetu. Jucer smo zamisljali nasu djecu. Jucer smo pricali kako nas nitko nikad vise nece razdvojiti… a sada ???
Pitam Danijelu, njenu najbolju prijateljicu, sto se dogadja, zna li ona nesto? Danijela onakva vrckava kao i uvijek mi se samo blago nasmijesila i prodje pored mene, kao da ne postojim. -Ali sto se dogadja? Pa Danijela ti si bila njen alibi da bi se ja i Ona vidjali. Reci mi molim te sto se dogadja? Kao da je i nisam pitao… Prolazili su dani, tjedni… ja sam u ocaju svakodnevno pokusavao doci do moje ljubavi, ali bezuspjesno… Nista nisam saznao sto se uistinu dogodilo toga dana na Medjunarodni dan zena…(ogadio mi se) Vrijeme je ucinilo svoje. Dosle su neke nove ljubavi, neka nova poznanstva, ali njeno ime mi je ostalo negdje duboko u srcu urezano jako, jako dugo. Nisam je vidjao godinama.
Poslije osnovne sve se nekako promijenilo, svako je otisao na svoju stranu. Nekih 10-ak godina poslije, slucajno u jednoj uskoj splitskoj ulicici iznenada se sretnemo nas troje. Licem u lice. Ja, Ona i njena bebica u kolicima. Zastali smo. Ona mi se nasmijesila onim svojim predivnim osmijehom, zagrlila me i upitala me kako sam. Kaze, dugo me nije vidjela…Ja nista ne odgovaram. Imam neki sjetni izraz na licu, gledam u kolica i upitam je… To je tvoje dijete? -Ona cijela vesela kaze… Daaaa, moje sunce. -Tko je tata…?… upitam. Moj muz, ne znas ga, on je sada na poslu pa smo nas dvoje sami izasli u setnju. Ja je pogledam u oci nekako sanjivo, zatim njenu bebu… i samo sam joj uspio izgovoriti…”ovo je trebalo biti nase, zajednicko”… okrenuo sam se i otisao, a nisam zelio. Ne znam ni danas zasto sam tako reagirao.
Proslo je od tada skoro 30 godina i od onda je nisam vidio, a volio bih.Raspitujem se cesto za nju, ali nitko ne zna gdje je. A tako bih te Branka volio vidjeti jos jednom. Nema vise tu nikakvih strasti ni emocija, mozda tek jedno sjecanje na mladost i vrijeme kada smo bili djeca i kada smo se voljeli…
https://www.facebook.com/ernestpelaic/posts/10219281278731329