uvijek na mreži

Prije tri mjeseca bila je 658. na svijetu, a sada je u osmini finala Wimbledona

Prije tri mjeseca osvojila je mali turnir u Sanga Margheriti di Pula na Sardiniji, skočila sa 658. mjesta na WTA listi na 415. mjesto. U takvoj je situaciji bila Petra Martić, koja je na Sardiniji zaigrala nakon devet mjeseci pauze zbog ozljede leđa. Tamo kao da se sve okrenulo, na Roland Garrosu prošla je tri kola kvalifikacija (u koje je upala zahvaljujući zaštićenom rankingu), pa još tri kola glavnog turnira… I evo je sada u osmini finala Wimbledona (stigla je u London kao 135. igračica svijeta), čudesna mala iz Duća, koja je prošla težak životni put opet je na putu da se vrati među 50 najboljih, tamo gdje sigurno i pripada. Oduševila je u meču s Kazahstankom Zarinom Diyas (7:6, 6:1), spasila nekoliko set lopti, a onda je sa 6:1 razbila u drugom setu i ostvarila svoj najbolji rezultat u Wimbledonu.
Osmijeh na licu, čvrsto stisnuta šaka 26-godišnje tenisačice, dok sam je gledao sjetio sam se priče mame Sandre o tome kako je Petra postala tenisačica. Imala je tek četiri godine kada je znala što želi.
– Ja želim trenirati tenis – obznanila je Petra.
Razlozi su bili jasni. I neoborivi.
– Nisam ti luda igrati rukomet (mama Sandra je bivša rukometašica, nap.a.), tebe uvijek nešto boli kad dođeš kući, to mi je rekla. Igrale su i moje sestre, tako da ako ja nisam bila ozlijeđena, bile su one. Nitko nije igrao tenis, imali smo jedan reket u kući. Suprug se uplašio da će mu razbiti taj reket, kupio joj je u Austriji onaj mali. Nazvali smo tenis klub u Stobreču, kazali su nam da je premlada, ali ja sam tražila da je vide, pa onda odluče, jer Petra je uvijek bila viša od svoje generacije. Kada je imala četiri i pol godine puno ljudi je mislilo da već ide u školu. I kada su je u Stobreču vidjeli, odmah su je ostavili. I tako je počela priča o tenisu, nikada joj nije palo na pamet da promijeni sport. Tenis je, znači, bio otpočetka, pa do kraja. Odmah se vidjelo da će biti nešto od nje, ona nikad nije promašila lopticu. Ljudi su se čudili, nisu mogli vjerovati. Ma, Petra je sportaš od glave do pete, žao mi je što nije rukometašica, jer bi danas bila u reprezentaciji, to je sigurno – pričala nam je Sandra Martić prije nekih pet godina kada smo se našli na Firulama i slušali priču o životu njene Petre.
Službeno je kao djevojčica bila članica TK Splita, ali najviše je trenirala na terenima hotela Lav u Podstrani. Uporna od prvog dana, škola i trening činili su joj godinama životu kombinaciju.
– Maturirala je s odličnim, to me najviše čini ponosnom – kazivala je mala Sandra.
Pričajući nam o turnirima i borbi s ozljedama mama je jasno kazala kakav je Petra karakter.
– Kod nje nema predaje, meč predaje jedino ako ne može hodati – rekla je o Petri.
Život mamu i kćer Mamić nije mazio, kada je Petri bilo pet i pol godina otac joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći
– Kada je suprug poginuo uhvatila me panika, nisam bila sigurna hoću li moći sve to uspjeti. To su bile važne i teške odluke. Petra je bila premala, sjećala se stvari koje je s tatom radila. Često bi znala reći “ovo sam radila s tatom”, i danas igra za njega. Nije joj bilo lako, ni danas to nije preboljela, to nitko ne može. Situacija nije bila lagana, imali smo određenu zalihu novca, a koliko smo suprug i ja vjerovali u nju, onda sam se odlučila da ću to napraviti, pa kako ispadne. Na kraju je sve dobro ispalo – pričala nam je Sandra Martić.
Petra i dalje obožava domaću tjesteninu, uživa u janjetini s ražnja, najdraži joj je grad Rim, ali sada će i London valjda početi visoko kotirati. Ide joj odlično, sredila je Gavrilovu, pa Allertovu, potom i Diyas, sada slijedi Rybarikova… Petra Martić igra turnir života, turnir za velike stvari…
foto: facebook
Komentiraj